Nepokoreni Grad 2012 Gig Report

U grad koji ‘ladi jaja na 4 rijeke zaputili smo se naš predsjednik Brloga Nightmare, mraka Daxx, mantra Mario i moja gusjeničavost. U Karlovcu nas je zapala sveta dužnost zatvaranja Nezavisnog festivala kulture pod imenom Nepokoreni grad koji po sedmi put za redom pokazuje svu svoju raskoš zavidne otpornosti ka provincijskom stagniranju i propadanju. Vrlo pohvalno ekipa!

Na deve zvane Čazmatrans smo zajašili zadnjom mogućom vezom jerbo nam je predsjednik radio do 16h tako da nismo imali izbora. Krenuli smo pod geslom “Udri batice sve na knap pa šta bude, bude, jeb’ mater.” Moram priznat, busevi su ovih dana prepuni ljudi i stiskavac je zagarantiran bez obzira iz kojeg šupka lijepe naše putuješ. Ja sam sjeo kraj neke babe koja je žunjila sladoled, primjetio sam da je macho u pitanju, respekt! Uhvatio sam knjigu Sto godina samoće od Marqueza i nakon Kutine zaspo k’o beba. Za ovu trojicu ne znam kako su prošli s obzirom da sam sjeo skroz naprijed ko penzić, ali probudilo me par puta pozadinsko klebarenje Daxxa i Marija, pretpostavih da me masno sprdaju negdje, ono, ja i baba u tristo poza i te spike, garant. Kad smo stigli u Zagreb ponovo smo se divili semaforima i tramvajima velegrada. Ivica Kičmanović u nama doživljavao je erekciju Kristovih proporcija. Sjeli smo na kavu, snimali mice, pušili duvan, dan je bio vruć za popizidit ali Marijev “Kad ulicama grada rokaš kak’ spada reci ZGB!” stih od Dječaka je sjed’o ko budali šamar. Netom poslije ulazimo u Croatia bus di je gužva k’o u Noinoj arci. Uspili smo kupit samo 3 karte zbog gužve a Mario koji je ost’o zakinut za istu se polako počeo stiskat k’o žirovski kec. Baja koji pregledava karte je stis’o neki “ja sam gospodar autobusa” điberluk i ispremještao je desetak ljudi po busu, izder’o se na kog je mogao i krenušmo za Karlovac. Mario je sjeo na stepenice stisnut, uspio je kupit kartu i drama s putovanjem se sretno završila za 45 minuta.

U Karlovcu nas je dočekala Tea, organizatorica ove Hip hop večeri u caffe baru Amadeus. Ponovno su nas pankeri zvali i ponovno nam je bilo ugodno nastupat. Nakon ugodne šetnje od kolodvora do birca zatičemo ekipu koja je totalno u europskom prvenstvu. Bulji se u ekran, Balotelli konačno briljira na Euru s dva postignuta pogotka i na licima karlovčana primjećujem čuđenje i blago razočaranje Švabinom igrom. Jebiga, priznajem, i ja sam švabofil, ni meni to nije bilo drago. U finale ide Gelato i to na kopačku Španca koji smara svojom tika-taka igrom do negledljivosti, al’ šta ćeš kad Platini to gotivi. Pijuckajući pivu smijao sam se kako organizatorica Tea nestrpljivo navija da ne budu produžetci zbog našeg nastupa uz negodovanje karlovačkih švabofila. Čim je završila fuca uhvatili smo se mikrofona u birtiji.

Ušlo je dvoje ljudi i sve nam je ličilo na još jednu probu. Udarili smo po prvim versovima i to je naišlo još desetak ljudi. Čar prostorije u kojoj smo bacili rime je u tome što je iznimno mala tako da je brojčano publika izgledala kao da ih ima taman. Stvar po stvar, atmosfera je bila opuštena i poprilično prijateljska tako da sam se osjećao vrlo ugodno u svojoj koži. Doduše koža se patila s izbacivanjem ogromne količine znoja jer bilo je vruće za popizdit. Unatoč tome nas četvorica smo režali na sistem kako i doliči borcima protiv pokvarenog sistema. Gerila na zadatku! Nakon koncerta smo svi izletili van i bacili se u mingeling s gostima kafića. Feedback ekipe nam se svidio pa smo podjelili stickera, cedejeva, čak i prodali 2 bedža nekim macama. U Amadeusu smo pili dok gazda nije zatvorio pa smo se s ekipom morali prebacit na benzinsku po još logistike.

Kupili smo dvoguze Lewene i ponovno se divili kako Lewen otpočetka brije na po’ litre gratis :). Tu su Daxx, Mario i Nightmare dobili neki pajc iz pekare, kao bili su jako gladni miceki. Ajde samo nek se žunji, ja ionako nisam bio nešto gladan, više žedan. Nakon nabavljene logistike zaputili smo se kod jedne cure u stan koja se isto zove Tea. Heh, bit će da je to vrlo popularno ime u Karlovcu, no ova Tea je imala nadimak Tetka i to nam je svima bilo šou. Uvalili smo se u njen stan, svako je zauzeo svoje mjesto, naštimale su se poze, pustila se mjuza i kreće čil. Tetka je odma pokazala da u njenom stanu nema labavo te je odmah odvrnula treš hitove iz devedesetih i s još jednom curom bacila čagu. Pa toooo Tetka! Lewen je klizio, pričalo se o provinciji, sudbini scene u istoj, festivalima i koga zvat na iste a da provincijalci dođu i plate upad. Ustanovili smo da Karlovac i Brod dijele istu sudbinu što se toga tiče. U stanu je bio i jedan lik koji je ličio na onog baju iz grupe Colonia, rekao je da mu govore da liči na još nekog, al jebat ga, ne sjećam se više. Tu negdje je Tetka donijela tost sendviće već poznatim gladošima Daxxu i Mariju. I kako su se nizali hitovi poput Saše, Tina i Kedže, dr. Albana, Tajči i inih klasika pive je nestajalo, išlo se po još i ekipa je polako odlazila kući.

Daxx mi je, u međuvremenu, djelovao umorno pa mi je bilo drago kad je spasonosno izvadio rakiju iz torbe da malo nadođe. Tetka nas je sve postrojila na podij dnevnog boravka i čagica je bila bačena. Nitko se više nije štedio, stiskali su se najbolji dance potezi i pjevali najtvrđi treš hitovi devedesetih. Na kraju smo ostali sami s Tetkom, ja sam prešao na rakiju i pušio njene cigare. S treša se prešlo na Brkove i tu je valjda rakija proradila u Daxxu pa je i on onda zaigr’o k’o čigra. Pored Tetkinog fantastičnog plesa, Daxxovog čigranja na Brkove i dima od moje cigarete kroz balkonska vrata se lagano počela primjećivati zora nad Karlovcem. Daxx je u svom vojničkom stilu ošo spavat na balkon, Rambo style, Mario se složio na podij dnevnog boravka na vreću a Nightmare se sklupčo na jedan dio kutne garniture. Moj plan je bio izvalit se na drugi dio kutne što sam i učinio no tu uljeće Tetka. Ubacuje se kraj mene i bivam stisnut uz rub. Pričali smo još o njenom jazz sviranju basa, spominjala je nekog Millera i instrukcije iz basa a ja sam pokušavao zaspat. Onda mi je rekla da ju neko drži za nogu, ja joj pokažem svoje ruke, kao, it’s not me, podignem glavu kad ono Mario u snu s poda ispružio ruku k’o Superman i čopa Tetku za nogu, hahahaha. Ponovno sam pokušavao zaspat, srećom, Tetka to uspijeva prije mene pa, istog trena, kad je počela glasnije disat ja skačem na noge, odlazim pišat i bacam se na krevet u drugoj sobi i odlazim u lalaland.

Ujutro sam se probudio, stuk’o čašu vode da ubijem žgaru, svi smo se otuširali i Tetka nas je otpratila u restoran Miloš. Tamo nam je Tea sredila žunju pa smo se, blago rečeno, prebili velikim ćevosima i popili sto čaša vode. Naletili su Tea i Niki pa smo još popričali koju, rastali se na kolodvoru i zaputili prema Zagrebu. S obzirom da bus ovaj put nije išao prema moru nije bilo gužve tak da smo ladno isčilali u komforu pod klimom. U Zagrebu je Mario opet bacao dječačku “Kad na ulicama grada rokaš kak’ spada reci ZGB!” Heh, neprocjenjivo. Tu je naletila i Kristina da nas pozdravi i da malo pomiluje predsjednika. Poslije pomilovanja sjeli smo na Čazmatrans deve i zaputili se u bespuća ravničarskog kraja, u raj reketara, gradonačelnika i njegovih ljudi koji bacaju sajfere, u gradu biznismena koji surfaju od stečajnog postupka do stečajnog postupka, gdje se gotivi cajka koliko i kip dr. Franje Tuđmana i gdje se, nekim divnim čudom, uvijek ima za kavu s mlijekom-čašu vode na špici.

Hvala ekipi iz Karlovca, Tetki na polupansionu i Tei na svemu živom. Vidimo se nekom drugom zgodom pa ćemo opet stisnit neki čil. Ha ja!

Tenk (s užarenim gusjenicama u Mrežnici)