Abre los ojos

Poštovanje i dobar dan, moj dragi čitatelju/čitateljice. Niz situacija i događaja potaknuli su me na pisanje ove kolumne za web stranicu našeg kolektiva. Prvi razlog bi bio, možda, da sam sposoban napisati nešto donekle čitljivo. Drugi razlog je sljedeći: ja znam i svjestan sam činjenice da, ukoliko ova kolumna ispadne najveće sranje ikada (potpuni promašaj), moji prijatelji i drage osobe će opet stati iza mene. I moji ljudi iz Brloga. Jeben osjećaj!

Upravo o tome razmišljam sada. Zašto je tomu tako? Je li to možda nekakav zamišljeni nivo najveće prijateljske ljubavi (bratske ljubavi) ili ljubavi općenito? Zašto se uvijek nekakav određeni krug ljudi čvrsto drži svojih zajedničkih uvjerenja? Moje mišljenje je sljedeće: ljudima je uvijek lakše djelovati u grupi (”no man is an island” – nijedan čovjek nije otok). Ljudi su povezani na različite načine, ali najjača poveznica među ljudima je energija, a pogotovo pozitivna energija koja se kanalizira (troši se, no ne rasipa se bezveze i uzaludno, nego za više svrhe) kroz glazbu, ili kroz bilo kakav drugi oblik umjetnosti. Najbanalniji primjer toga bi bio: danas se osjećam loše,umorno i sjebano, možda me nešto tišti, ali otići ću do Dražena, Mladena ili Blaže, mogu se i vidjeti s Daxxom, nebitno, i u 99,9% slučajeva će me oni oraspoložiti, nasmijati i čak me navesti na razmišljanje o nekim kreativnim idejama koje se ne tiču samo glazbe, nego i svih ostalih ”grana” umjetnosti, ako ih smijem tako nazvati. Dakle, da ne duljim previše i da prijeđemo odmah u srž ove kolumne, to što se događa među nama i među svim ostalim ljudima u tzv. ”grupama”, bendovima, sportskim klubovima, obiteljima itd. naziva se jednom jednostavnom riječi – empatija. Izgovorite tu riječ u sebi. Upamtite ju. Trebat će vam. Vjerujte mi.

Biti spreman pomoći nekome, imati timskog duha, razmišljati o tuđim problemima umjesto samo o svojima – sve su to različiti oblici empatije, no ipak, sve to jest empatija. Empatija je suosjećajnost. Usudio bih se reći da je to najzdraviji i najracionalniji oblik suosjećajnosti (rijetko tko suosjeća s nekim tko je npr. silovao neku osobu ili s nekim tko dila heroin). To je jedan od najljepših i najzdravijih osjećaja. Uz ljubav naravno. Ali empatija je ljubav! Jednadžba je vrlo jednostavna!

Možda se pitate zašto ja pišem o ovome? Sada dolazimo do famoznog i uvijek iščekivanog zapleta koji ću iznijeti u samo jednoj rečenici. A ta je sljedeća. Empatija može spasiti čovječanstvo. Razmislite o tome na trenutak. Činjenica je da smo sposobni suosjećati za nekoga ili nešto u sadašnjem trenutku, i sposobni smo suosjećati sa preminulim osobama, tj. da preformuliram to, za preminulim osobama (iako je moguće suosjećati i sa preminulim osobama tokom izmijenjenih stanja vlastite svijesti, onih stanja koje je vrlo teško opisati bilo kakvim riječima i rječnikom). No nećemo o tome sada.

Ugrubo rečeno, u stanju smo suosjećati za sadašnjost i prošlost. Tu dolazimo do zeznutog dijela. Čovjek nije u stanju suosjećati za budućnost, tj. za buduće događaje koji će se dogoditi ako se npr. loše ponašamo prema nekome ili ako smo zavisni i želimo zlo drugima. Dakle, ako me pratite, čovjek je u stanju da uništava prirodu oko sebe, da vrši abnormalnu eksploataciju dragocjenih zemljinih resursa, da ubija, da krade, laže, vara, obmanjuje, mrzi, truje itd. Svi znamo za onu uzrečicu ”sve se vraća, sve se plaća”. Kada sam bio dijete i kada bih čuo tu uzrečicu pomislio bih: ”Pa zar sada sve ovo što je mama uzela iz trgovine mora vratiti i opet platiti? Još jednom?”. Nevini dječji mozak. Da je barem tako.

Radi se o zakonu univerzuma koji funkcionira na načine koje je dosta teško razumjeti. Ali oni su ipak tu. Oduvijek su i bili tu. Puno, puno prije nas i svega ovoga što vidimo i poznajemo danas. I što god mi učinili, to se nikada neće promijeniti. Ako povrijediš ili zajebeš nekoga, ili nešto, to će ti se kad-tad vratiti. Možda sutra, možda za 10 godina. Ali vratiti će se. Budi siguran u to. Svijetla strana svega je da isto vrijedi i za dobra djela. Smatram da za dobra djela to vrijedi čak i više. Jer, lako je gomilati dobru stvar na dobru stvar i nizati uspjehe, no ako slažeš govno na govno, vrlo brzo ćeš dobiti hrpu govana koja će širiti nesnosan smrad i ta hrpa će se raspasti. No, istovremeno, ta hrpa govana će zagnojiti zemlju i obogatiti ju nutrijentima. Paradoks? Ne. U svakom zlu, neko dobro će se naći i obrnuto. Svemir je živi organizam i u njemu vlada isključivo energija i tko je svjestan ovih stvari može imati sretan život. No, sretan život bi bio taj da su svi svjesni svih tih stvari i da čovječanstvo shvati da smo svi jedna cjelina, te da postavimo neke potpuno druge vrijednosti od ovih koje imamo danas. Ali to nažalost ne funkcionira na taj način. Svatko je odgovoran za sebe i svatko od nas ima zadatak da pronađe sebe, jer odgovori ne leže u drugome, ili drugima. Jedino vrijedi ona da ti drugi pomažu da se upoznaš, tj. kroz druge upoznaješ sebe.

Danas svijet djeluje na čovjeka na način da zatomljava i uništava prirodu ljudskog bića (ljudskog duha, ljudskog postojanja). Moramo zanemariti intuiciju i vlastite impulse. Zašto? Da bismo se ”uklopili” u društvo i okolinu. AHA! U tom grmu leži zec! U kakvo se to društvo očajnički želimo uklopiti? Konstantno tražimo nekakva priznanja i pohvale na vlastiti račun, laskamo sami sebi i želimo biti uočeni, prepoznati. Vapimo za tim. A istovremeno, ako netko kaže da voli samoga sebe, reći ćemo za njega da je umišljena osoba, egoistična osoba itd.

Osoba koja nije u stanju da voli samu sebe ne može ni da voli druge osobe. Širiti ljubav znači imati ljubavi u sebi. Imati razumijevanja, prvenstveno za sebe, a time i za druge. Zašto za neke ljude kažemo da imaju nekakvu posebnu iskru u sebi, energiju, ima nešto u njihovom pogledu, koji kao da nekada gleda u esenciju vašega postojanja tj. vašu dušu? Zato što su ti ljudi spoznali moć empatije, i spoznali su upravo ovo o čemu ja sada govorim, a to je da se uskoro svi moramo probuditi iz ”zimskog sna”, a jedino kako oni mogu pridonijeti tom razvoju događaja je vlastitom vjerom, milošću, poniznošću, skromnošću i strpljenjem. Samo da se razumijemo, vjera nije isto što i religija. No, ni sada nije vrijeme za to.

Zadnjih dana često pročitam izraze tipa : ”Naći se na pravoj strani povijesti”. Ili na krivoj, nebitno. Razmislite malo o tome. Strpljenje je vrlina. Ali danas rijetko tko ima strpljenja. Tendencija je da se sve ubrzava. Umjesto da se uspori. Priroda ima svoj tempo. A danas mi namećemo vlastiti. Ne moraš se nalaziti na ”pravoj” strani, ili na ”krivoj” strani, dovoljno je govoriti istinu (ono što osjećamo unutar sebe, to je najčešće istina) i ohrabrivati druge da rade isto, i još jedna važna stvar, čovjek treba slijediti intuiciju. No danas možeš završiti izudaran, ili čak i mrtav, ukoliko stalno govoriš istinu. Završit ćeš u zatvoru, čovječe! Gubimo vlastita prava sve više i više, iz dana u dan, i ”pitanje dana” nije dokad će sve ovo trajati, pitanje je kako će to sve završiti? To je čista, ljudska, zdrava znatiželja. Ali znate što? Svemir ne igra takvu igru. Ako zamišljate svemir kao osobu, npr. ”Boga”, njega ne zanima kako će to sve završiti. On ima svoja pravila, ali mi ih se ne moramo pridržavati. Ako se držimo pravila, u igri smo, a ako ne, ispadamo. Isto kao kada igrate neku video-igru prvi puta i pokušavate otkriti što koja tipka radi da biste mogli početi igrati, i da biste eventualno, ovladali igrom ako imate dobre reflekse i ako pravovremeno stišćete određene tipke. Ista stvar je sa životom. Samo što u ovoj igri sada imamo jedan život (dok ne učitamo novu igru, pošto energija konstantno kruži, ovdje referiram na reinkarnaciju duše). I hrpu ”tipki”. Pošto sve video-igre imaju kombinaciju tipki koje, kada ih otkrijemo, čine ”čuda”, tj. povećavaju našu efikasnost u igri, tako i u životu trebamo kombinirati različite emocije tj. bolje rečeno, kontrolirati ih. Preko kontrolera, jel? Kontroler bi bio srce. A računalo bi onda svakako bio naš mozak koji procesuira informacije i prerađuje ih, te vraća nazad, a zatim mi imamo svoj put djelovanja. Što duže igramo igru, to smo bolji, iskusniji i sigurniji u sebe. No ako susretnemo nekog slabašnog protivnika, hoćemo li ga samljeti ili ćemo ga naučiti nekim trikovima i dati mu neke korisne savjete za poboljšanje njegove vlastite igre? Ili ćemo se samo okrenuti i pomisliti : ”Ne moram ja nikome ništa objašnjavati…”?

To su ”pitanja dana”. Zapitajmo se koliko smo dovoljno razvili empatiju u sebi. I zapamtite, empatija se ne bi trebala usmjeriti samo na bližnje, na obitelj i drage nam osobe, ne! Njen početak i njena srž leži u tome, ali prava empatija je ljubav prema svima, ljubav prema čovječanstvu, ljubav prema svemiru i ljubav prema ovoj ”čudnoj” igri. Trudite se, nemojte varati i budite mi dobri!

Voli vas sve vaš brat Yula.

Oglasi

About Tenk


5 responses to “Abre los ojos

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s